Majstori prerušavanja – Svaka slika ima svoju priču

 

Gde se sve kriju slikari među ličnostima na svojim slikama

U više svojih danas antologijskih filmova, čuveni engleski reditelj Alfred Hičkok imao je običaj da se, pored nosilaca glavnih uloga, pojavljuje nekoliko sekundi u kadru kao: slučajni prolaznik, statista, putnik u vozu, pešak koji prelazi ulicu, muzičar sa kontrabasom na ulici, u prevozu, gospodin u odelu koji šeta pse, kupuje novine i slično. Ovaj Hičkokov duhovit i originalan filmski štos, koji se u kinematografiji i dalje primenjuje, u suštini ima ishodiše daleko pre Hičkoka i pokretnih slika.

Mnogi umetnici, naročito slikari, na originalan način prikazivali su sebe kao slučajne učesnike događaja koji su slikali, ili su pak sebe „videli” kao glavne ličnosti ili svedoke stvarnih ili izmišljenih događaja. Vešto skriveni, preodeveni u drugo ruho, diskretnim pogledom ka posmatraču ili u stranu, umetnici su želeli više od pukog (auto) portreta. Tražili su i našli način da saopšte poruku koja je bila lična i u većini slučajeva proizlazila iz običnih, svakodnevnih životnih prilika.

Tako je, na primer, veliki Mikelanđelo video sebe u odranoj koži biblijskog sveca i mučenika Vartolomeja na fresci Strašnog suda u Sikstinskoj kapeli; potom se Karavađo pojavljuje u ulozi nemoćnog svedoka stradalništva Svetog Mateja na svojoj istoimenoj velikoj slici; Velaskez je na istorijskoj kompoziciji „Predaja Brede” prisutan kao jedan od vojnika u pratnji španskog kralja, krajnje desno; Rembranta prepoznajemo kao svedoka Hristovog stradanja u liku čoveka s kapom koji podiže krst na slici „Uzdizanje raspetog Hrista”.

Srpski slikari

Da ovom izazovu nisu odoleli ni srpski slikari, govori nekoliko primera iz prošlosti koji se čuvaju u našim nacionalnim muzejima i galerijama:

Bečki đak i jedan od doslednih predstavnika nazarenskog slikarstva kod Srba, Novosađanin Pavle Simić (1818–1876), pored velikog broja ikona, ikonostasa i portreta, ostavio je i nekoliko kompozicija iz nacionalne istorije. Na jednoj od njih, „Hadži Ruvim i Hadži Đera” iz 1849. godine, slikar je prikazao sebe krajnje levo kraj prozora, kao učesnika istorijskog događaja pisanja pisma Hadži Ruvima Nenadovića (Neškovića) turskom sultanu, pred početak Prvog srpskog ustanka. Iako ovo možda nije prvi primer da jedan srpski slikar prikazuje sebe među likovima na nekom svom delu, on je u to vreme svakako bio najrečitiji, jer je to već jednom učinio godinu ranije, na čuvenoj „Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima” 1848. godine.

Novak Radonić (1826–1890), privržen romantizmu kao slikar i pisac, sa nepunih trideset godina video je sopstvenu sudbinu darovitog, ali nikad dovoljno dobrog slikara. Vrativši se u Mol sa puta po Italiji, gde je video velike majstore renesanse i baroka, svestan svojih ograničenja i svog okruženja, često je ponavljao jednu istu rečenicu:

„Kada sam vidio one slikarske poslove, prešla mi je volja da budem slikar.” Možda je zato u naletima mladalačke samokritičnosti, i opsednut smrću, dao sebi ulogu dželata na slici „Kamenovanje Svetog Stefana” u figuri desno, tražeći oproštaj ili opravdanje za buduće neispunjene želje i snove.

Drugačiju sudbinu od melanholičnog Novaka Radonića imao je mlađi i otresitiji Stevan Steva Todorović (1832–1925). U godinama nacionalnog poleta sredine 19. veka, njegov doprinos ogledao se u podizanju nivoa opšte kulture u Kneževini Srbiji, gde je od prvih dana uzeo ogromno učešće i gde su se vrlo brzo mogli da osete rezultati. Neizostavan doprinos razvoju romantizma u srpskom slikarstvu 19. veka Steva Todorović dao je kompozicijama iz bliže i dalje prošlosti. Potrebu da se dokaže imao je čak i kada je prešao sedamdesetu, slikajući ogromno platno „Postriženje Svetog Save” na 18 kvadratnih metara. Svakako je u tome imao i pomoć svoje mlađe supruge, slikarke Poleksije, odane i vredne životne saputnice, dok je i sâm učesnik u događaju, kao stari vojvoda koji kraljeviću Rastku pokazuje vladarska i viteška obeležja pokušavajući da ga navede na promišljanje odluke da se zamonaši. U svom stilu, na pomalo teatralan način, Steva Todorović ostavio je ovim velikim platnom osoben slikani testament.

Na velikoj međunarodnoj Svetskoj izložbi u Parizu 1900. godine, u paviljonu Kraljevine Srbije, pored drugih umetničkih dela upadljivo su se isticala dva velika platna – „Krunisanje cara Dušana” Paje Jovanovića (1859–1957) i „Dolazak cara Dušana u Dubrovnik” Marka Murata (1864–1944). Bilo je potrebno da protekne skoro pola veka od njihove pariske premijere da bi ova dva značajna dela, jedno do drugog, doživela i beogradsku premijeru, u Narodnom muzeju posle oslobođenja (o slici „Dolazak cara Dušana” Marka Murata „Politikin Zabavnik” pisao je u broju 3076).

Ako se ostavi po strani svetla (pleneristička) tehnika za koju su se obojica slikara s razlogom opredelila, kao i istorijsko- nacionalni siže koji je pogodovao političkom trenutku, malo je drugih zajedničkih imenitelja koji bi ove dve slike stavili u istu ravan. Njihovi tvorci su dve potpuno različite ličnosti i različitog porekla; obrazovani su na različitim likovnim akademijama, bili su pod različitim uticajima i, na kraju, ali ne i na poslednjem mestu, imali su različite poglede na prirodu umetničkog dela. Ipak, nisu odoleli da tako značajnim istorijskim događajima iz zlatnog doba srpskog srednjeg veka ne daju lični, osoben pečat.

Na „Dolasku cara Dušana” Marko Murat prepoznaje se u liku zabrađenog nosača baldahina desno, koji pogledom ispraća svečarski događaj iz starog Dubrovnika. Kod Paje Jovanovića, međutim, stvar je malo složenija. U mnoštvu ličnosti, od kojih su gotovo sve pogledom i položajem tela usmereni ka ličnostima cara i carice, posebno se u grupi dubrovačkih izaslanika, levo, izdvaja glava muškarca sa brkovima i bradom, duge začešljane kose. On jedini gleda u desno, ka nama, ali je njegov pogled usmeren u daljinu. Slikar je to svesno uradio, ostavljajući nam u amanet jednu malu zagonetku. Muškarac podseća na slikara, ali liči i na onu krunisanu glavu, kralja Milana („Grof od Takova”), koja je od umetnika poručila delo za goblen, ali je novac za isti taj goblen u međuvremenu ili prokockala ili potrošila na vraćanje dugova. Majstor da ulepša i polaska, Paja Jovanović je ovim pokazao da je bio dobar majstor i prerušavanja i skrivenih poruka.

Petar Petrović

Pročitajte više