Dopisu Stojana Novakovića, ministra prosvete i crkvenih poslova, o upotrebi „duplikata od kojih bi se, bez ikakve štete za zadatak muzeja, mogle načiniti kolekcije srpskih novaca, koje bi nastavnicima srpske istorije na srednjim školama poslužilo kao instruktivni materijal“, sledi taktični, stručni i nadasve ljubazni odgovor „čuvara“ Narodnog muzeja, Mihaila Valtrovića, o mogućnosti pravljenja kopija zlatnika i srebrnjaka od staniola. U tako malo teksta, uz sve stilske minijature i običaje pisanja druge polovine 19. veka, naslućuje se složeni niz muzeoloških pitanja i problema koje mlada nauka u Srbiji treba da reši. S jedne strane, država želi edukativna učila i smatra da je jednostavno da se smanji postojeći inventar muzeja, a s druge strane se nalazi suprotstavljeni naučnik – bez moći odlučivanja, ali sa jakim argumentima.
Mihailo Valtrović je uspeo da sačuva oformljene zbirke i pronađe bolji model za nastavu istorije po srednjim školama kneževine. Situacija podseća na vreme u kome trenutno živimo. I tada je bila slojevitija od ova dva priređena pisma. Stojan Novaković je putovao Evropom i bavio se u kratkom periodu svog života upravljanjem muzejske kuće, pa otud i potreba (linearno usvojena) da se u škole uvedu konkretne starine radi učenja. Istovremeno Mihailo Valtrović vredno radi na prikupljanju i sistematizaciji muzeoloških iskustava iz raznih zemalja Evrope kako bi na profesionalni način vodio poslove Muzeja.
mr Vera Bogosavljević-Petrović
Način citiranja u literaturi: Arhiv Narodnog muzeja (ANM) 10/1881 i 15/1881