Gračanica

 

Dok je u srednjem veku Gračanica hram lipljanske eparhije, po obnovi Pećke patrijaršije crkveni i narodni sabor, koji je održavan  jednom godišnje, za mesto je imao Peć ili Gračanicu. Takođe, patrijarh nekada u njoj stoluje. Ukus 19. i početka 20. veka izdigao je jedan od hramova Kosova iznad ostalih. „Pokrivena nebom Gračanica blista“ veli Aleksa Šantić,  a slikaju je u božurima ili svetlozarno dodirnutu suncem Nadežda Petrović i Milan Milovanović.

U periodu od 2004-2006. godine dospeva na listu UNESCO-a pod zajedničkim nazivom „Srednjovekovni spomenici Kosova“ (UNESCO’s World Heritage List Medieval Monuments in Kosovo).  Svi spomenici Kosova i Metohije su i jedini evropski spomenici koji se nalaze na listi ugroženih spomenika kulture od 2006. Godine (List of World Heritage in Danger).

Poslednji hram koji je podigao kralj Stefan Uroš II Milutin, od četrdeset „velikih manastira“, koliko mu pripisuje Karlovački rodoslov, jeste crkva lipljanske episkopije, prvobitno posvećena Blagoveštenju, a kasnije Uspenju. Manastir Gračanica je podignut na mestu ranijih crkava, na takav način da je samo oltar postavljen gde i raniji oltari, dok ostatak građevine ne prati pređašnje osnove. Dok je srednjovekovno naselje oko crkve nestalo, skromni ostaci  svedoče o crkvama na tom istom mestu. Podignuta je oko 1315. godine, sudeći prema završetku slikarstva  1321. godine.

Gračanicu je podigao arhitekta kome su bili poznati spomenici Soluna, ali je njegov pristup uobičajenoj građevini upisanog krsta u varijanti sa pet kupola bio poseban. Značajno se ističu dve odlike, težnja ka većoj visini i stepenasta silueta građevine. Izgledu koji ostvaruje utisak veličine i stamenosti doprinosi i jednostavna obrada fasada, od pravilnih tesanika kamena prekinutih nizovima opeka. Unutrašnjost petokupolne Gračanice razdvojena je, razuđena, tako da su pored centralnog prostora pod kupolom posebno naglašeni paraklisi južno i severno od oltara, sam oltar, koji je nadvišen poluloptom, kalotom, unutrašnja priprata, kao i galerija nad zapadnim delom hrama. Na izgled i izbor u programu svakako je uticao i iguman Ignjatije, čija se ruka prepoznaje preko predstave imenjaka, svetog Ignatija Bogonosca u naosu hrama, pored Bogorodice Zastupnice.

U đakonikonu, prostoriji koja je korišćena kao riznica, iznad ulaza ispisana je povelja 1321. godine,  što daje vremenski okvir završetka radova na slikarstvu. Jedna od retkih sačuvanih povelja ispisanih na zidovima crkava, počinje Milutinovim obraćanjem caru careva i gospodaru gospodara koji je i smrću ovladao i koji se na gori Tavoru u svetlosti apostolima prikazao, kao i prečistoj vladičici Bogorodici za pomoć i pokrov kod Strašnog suda.

Predstava Todora Brankovića u ovom skrovitom prostoru jedini je ostatak slikarstva moravske Srbije. Sin Jerine i Đurđa Brankovića verovatno je bio praćen uništenim portretima roditelja. Predstava svedoči da su i Brankovići bili ktitori manastira Gračanica. Iznad povelje je predstava proroka Ilije u pustinji. Ilija je star čovek duge sede kose i glave, predstavljen kako sedi ispred pećine, u surom pejzažu oplemenjenom sa samo dva drveta. Ilija gleda u gavrana koji mu prinosi hleb. Scena ima evharističko značenje, predstavlja se u oltaru zato što je najava, poobraz pričesti.

Nije sačuvan potpis slikara iz Gračanice. Prema analogijama iz Bogorodice Ljeviške, Kraljeve crkve, Starog Nagoričina i Svetog Nikite u Čučeru, zaključuje se da je opsežan slikarski program izvela dvorska radionica kralja Milutina.

Naglašena visina građevine, kao i njeni odeliti prostori, bočne kupole, paraklisi i galerija, bili su izazov za vrsne slikare. Vekovima ustaljeni pristup na deljenje unutrašnjeg prostora na tri nivoa vodoravnih zona za slikanje scena i figura uvećan je na sedam. Uobičajene komozicije, poput Hrista Svedržitelja u vrhu kupole, ili Bogorodice u oltaru, kao i ciklusi slika Velikih praznika koji ilustruju Hristov i Bogorodičin život, kao i liturgiju,  dopunjene su i izmenjene. Uz Hrista svedržioca je Nebeska liturgija, dok je predstavi Bogorodice u konhi apside iznad dodat lik Hrista Emanuila. U bočnim kupolama Gračanice predstavljeni su jevanđelisti okruženi anđeoskim redovima, dok su u tamburima praoci Hristovi i svetitelji. U svodovima su Veliki praznici, ispod Hristova učenja, parabole i čuda, Stradanja, Posmrtna javljanja.

U oltaru se predstavljaju teme koje za osnov, idejni i ilustrativni, imaju liturgiju, kao i teme u vezi ovaploćenja, uključujući Bogorodičin ciklus koji se iz oltara prenosi u južni paraklis.

U celini slikarstva posebno se pazilo na podelu programa zapadnog dela naosa, koji je, od zapadnog para stubaca, smisleno izdvojen u program priprate. U njoj su predstavljene dve velike teme: Strašni sud koji se tu redovno predstavlja, kao i crkveni kalendar, ilustracija svakog dana u godini, što je novina, prvi put uvedena u 13. veku. U priprati je prvi put prikazana loza Nemanjića, a u njoj se nalaze i pojedinačne figure kao i scena  Jov na bunjištu. Pravedni Jov i njegovo iskušenje i iskupljenje direktna je aluzija na život pravednika i spas na Strašnom sudu. Tu je i scena „Prorok Ilija ubija Vaalove sveštenike“.

U Gračanici se nalaze poslednji od petnaest portreta kralja Milutina, koliko ih je za života naslikano i sačuvano, kao i najbolje očuvan od tri Simonidina portreta. Portreti vladarskog para su u samoj osi građevine, između naosa i priprate. Dve teme su spojene u jednu celinu – ktitorska predstava i nebeska investitura. Anđeli spuštaju krune na glave kraljici i kralju. Ktitori su predstavljeni u kostimima po bogatstvu sličnim, a po oblicima i bojama komplementarnim. Modelacija kraljičinog lika drugačija je od one karakteristične za muške portrete. Dok je zajednička crta izbegavanje zelene boje, rezervisane za svece, kraljičin pravilni oval lica modelovan je svetlim tonovima, blage reljefnosti. Simonidina lepota drugačija je od krasnih likova anđela, poput onih koji okružuju predstavu jevanđelista Mateja u  severozapadnoj kupoli. Reljefnost lica anđela, slično predstavi Hrista Pantokratora, istaknuta je jakim oblescima svetlosti, stoga modelacija ostvaruje lica koja su preplavljena jasnim svetlom.

Hristos, „car careva i gospodar gospodara“ kako mu se molitveno obraća Milutin na početku povelje, prikladno je odeven u ljubičasti hiton zlatnih pruga – klavusa i tamno plavi himation, oznaku carskog purpura. Pored Bogorodice Više od nebesa, Majka Božija se u oltaru proslavlja i starozavetnim simboličkim i istorijskim scenama: Premudrost sazida sebi hram, Skinija zaveta, Runo Gedeonovo, u južnom paraklisu Neopalima kupina. U istom je prostoru i Bogorodičin ciklus.

Premudrost sazida sebi hram za osnov ima Priče Solomonove 9, 1-5 koje se čitaju na praznik Bogorodičinog rođenja i uspenja kao i na Božić kada se veliča Božija premudrost. Sveta Sofija, Premudrost Božja, poistovećuje se sa Hristom, dok je hram sama Bogorodica. Sveta Sofija prikazana je kao devojka obnaženih ruku, a prema rečima: „Hodite, jedite hleba mojega i pijte vina koga sam rastvorila“ u ohridskoj Perivlepti i Dečanima se na trpezi predstavljaju hrana i piće, sa jasnom pričesnom simbolikom. Međutim, u Gračanici samo devojke predstavljene sa strana svete Sofije nose posude sa hranom, dok Premudrost drži svitak sa tekstom, dok su na stolu divit, pero i još jedan svitak. Evharistički karakter ima i obližnja scena Žrtva Avramova, dok je scena koja se nalazi sa južne stane istog zida, Gostoljublje Avramovo, predstava Svete Trojice, još jedna simbolička predstava Gospoda.

Krajem 13. i početkom 14. veka u slikarstvu crkava česta je predstava praslika, proobraza Bogorodice. U pesničkim slikama crkvenih otaca Bogorodica, koja rađa i ostaje devica, simbolično jeste mana, rascvetali štap, svećnjak, vatreni presto, svetinja nad svetinjama, zlatna vaza,  kovčeg života. Kao što je Bogorodica najdragoceniji plod čovečanstva, njeni proobrazi su najvredniji materijalni  predmeti.

Jedna od slika Bogorodice je i Skinija zaveta, (prema 2 Mojs. 40, 1-38, a naročito Pavle, Jevr. 9, 1-7) jer se starozavetni šator svedočanstva poredi sa boljim i savršenijim predmetom kroz koji se Hristos ovaplotio. Prenošenje praznog Bogorodičinog kovčega na Uspenje poređeno je sa skinijom zaveta, prenosom starozavetnog kovčega, najdragocenijeg predmeta u šatoru.

Predstava skinije u ohridskoj Bogorodici Perivlepti, Gračanici i Bogorodici Odigitriji u Peći pored simboličke slike Bogorodice za temu imaju i evharistiju, kao i direktnu aluziju na liturgiju. U šatoru sa porfirnom zavesom, poput one koja je stajala na ulazu u jerusalimski hram prorok Mojsije i Aron kade časnu trpezu ispunjenu zavetnim kovčegom, tablicama zakona, svitkom, svećnjakom i posudom s manom nad kojima je heruvim.  Dok Mojsije drži kadionicu i piksidu, Aron u rukama ima i rascvetali štap – žezlo koje simbolično označava Bogorodicu, čijom su istobojnom slikom obeleženi neki od predmeta sa časne trpeze.

Skinija – šator svedočanstva je predstava obitavališta Gospoda, scena u kojoj se sažimaju i preklapaju Stari i Novi zavet, prošlost i budućnost. U ostvarivanju starozavetnih scena, jedan od velikih majstora gračaničkog slikarstva držao se načela simetričnosti.  Posebnu ulogu podario je slikanoj arhitekturi na sceni Premudrost sazida sebi hram. Eksedra – zakrivljena zgrada sa sedam stubova i arhitravom u donjem delu je zakrivljena na takav način da su ivice uperene u pozadinu, dok je arhitrav obrnuto zakrivljen,   ivica uperenih ka posmatraču scene.

Osnovna funkcija arhitekture bila je da predstavi mesto dešavanja. Pored ortogonalnih projekcija, pojavljuje se i obratna-inverzna perspektiva, strukturalni mehanizam koji je za cilj imao da stvori iluziju prisustva figura ispred scene, što bliže posmatraču, kao i naglašavanja pojedinih ličnosti. Često se arhitektura predstavlja ujedno viđena iz različitih uglova, poput čuvene ikone Blagovesti iz Ohrida ili poput frontona sa scene Večera u Emausu iz Ljeviške.  Eksedra sa arkadom, arhitravom, nekad i balustradom u Ljeviškoj se prikazuje  na sceni Hristos pred prvosveštenikom Anom,  u Bogorodici Perivlepti u Ohridsku na sceni Zaharija predaje Bogorodicu Josifu, a u Hori u Carigradu na sceni Razdavanje pređe jerusalimskim devojkama. Takođe služi kao školjka scene, ima ulogu da prikaže mesto dešavanja, kao i da obuhvati i istakne figure.

Na posebno naglašenom istočnom zidu crkve, iznad  trijumfalnog luka koji okružuje oltar prikazano je Vaskrsenje Hristovo tematski ostvareno kroz Silazak u ad.  Na  sceni su predstavljene dve eshatološke teme. Dok spuštanje Hrista u ad, u trenutku vaskrsenja, treba da predstavi spasenje pravednika i pobedu Ada, time i ukidanje smrti, hetimasija predstavljena u vrhu scene najavljuje poslednji događaj budućnosti, završetak vremena Strašnim sudom. Presto ukružuje osam anđela od kojih su oni do hetimasije u  đakonskoj nošnji, čime se ističe i liturgijski karakter motiva. Razvaljene vratnice pakla, Ad i demoni u okovima, uslišenje molitve Eve, Adama i drugih pravednika svedoče o trijumfu nad smrću dok je Hristos u svetlozarnoj – zlatnoj odori, kao i zvezdano nebo u madorli i oko hetimasije znak svetlosti koja prati Spasitelja.  Na sceni nastaloj pod uticajem teksta Epifanija Kiparskog ističe se da Gospod nosi krst poput baklje, da su silaskom u ad pobeđeni tanatos i gresi, čije se personifikacije sreću na fresci.

Na suprotnom, zapadnom zidu, takođe velikih razmera predstavljeno je Uspenje Bogorodice. Predstavljen je odar na koje je položeno Bogorodičino telo. Iznad je Hristos u mandorli koji u rukama drži Bogorodičinu dušu u obliku deteta u povoju i anđeli koji stoje držeći upaljene sveće. Bogorodičin odar nose apostoli čija lica izražavaju tugu, a okolo je mnoštvo ljudi, episkopa, jerusalimskih žena koje stoje pored otvorenog, praznog kovčega. Jedan od ljudi, koji se prema apokrifu zvao Jefonija,  hteo je da oskrnavi Bogorodičin odar pa je predstavljen sa odsečenim rukama, a sasvim iznad anđeo koji vraća mač u korice. Iznad su oblaci sa anđelima koji dovode apostole kako bi prisustvovali završnom velikom prazniku. U središtu gornjeg dela scene, iznad Hrista, nalaze se anđeli koji šire vratnice raja, kao i anđeli koji dočekuju dušu Bogordičinu. U scenu je uklopljena i sahrana sa poklopcem praznog kovčega i telesnim uzdizanjem Bogorodice, što je posvedočeno predstavom apostola Tome koji prima njen pojas.

Na Vaskrsenju, Uspenju i Strašnom sudu spasenje  i raj kao nagrade pravednika prikazane su na različite načine. U temenu svoda priprate prikazana je ruka Božija sa dušama pravednika.

Bogorodica je centralna figura rajskog predela. Kraj nje su praotac Avram, raskajani razbojnik, a pred rajskim vratima apostoli koje predvodi Petar sa ključevima. Rajsko rastinje sastoji se od agruma, jasno se raspoznaju limun, nar. Bela boja pozadine oznaka je za rajsku svetlost, onu vidljivu ljudima i anđelima.

Ista bela boja pozadine, sa istovetnim značenjem pojavljuje se i u gornjem delu scene Parabole o mudrim i ludim devicama. Kao mistični ženik prikazan je Hristos u gradu zatvorenih vrata, koji ima značenje Nebeskog Jerusalima. Kraj njega je pet mudrih devica sa upaljenim svećama, dok je pet ludih ispred grada, od kojih je jedna prikazana kako neuspešno lupa zvekirom. Device sa upaljenim i ugašenim, pognutim svećama podsećaju na personifikacije istine i seni iz Bogorodice Ljeviške.

Personifikacija mora iz Strašnog suda oblikovana je prema starim antičkim uzorima. Obnažena do polovine tela, ženska figura drži stilizovano veslo, dok joj niz levu ruku pada zavijorena draperija. Iza glave su rakova klešta, dok je, podobno polu, naušnica na levom uhu.  Tako je Posejdon je predstavljan u kočiji postavljenoj na morsku neman, a nereide sa veslom. Paralele gračaničkoj fresci se mogu naći još u poznoj antičkoj i ranoj vizantijskoj umetnosti. I personifikacija zemlje je delimično obnažena devojka, istih, antičkih inspiracija, od Demetre do tihe Carigrada. U Bogorodici Ljeviškoj personifikacije zemlje i mora predstavljene su na nešto drugačiji način. Zemlja drži venac rastinja oko sebe, a more brod kao svoj atribut.

Neophodan sastojak receptu za srećnu državu u srednjem veku bila je uspešna dinastija. Iako smena vladara  nije uvek bila dragovoljna i mirna, izabrana porodica omogućavala je brz i za državu uglavnom bezbolan prelaz sa jedne ličnosti na drugu.

Ideološka potka Loze Nemanjića nastajala je postupno, od kraja 12. veka do 1321. godine, kada je pri put naslikana u manastiru Gračanici. Od skromnih početaka, nastavljanja porodične vladavine sa brojnim međusobicama zabeleženim kod starijih srpskih vladara i dinastija, Nemanjići su se odbranili od bezbrojnih političkih oluja i postali su najdugovečnija vladajuća porodica na Balkanu. U ličnosti kralja Stefana Uroša II, Milutina dinastija je našla idealnu ličnost da proslavi, u gotovo četrdeset godina kraljevanja dve komponete vladavine: prva je bila u personalnoj moći vladara, ideji koju je crpla iz Vizantije; druga je poticala iz tipičnog srednjovekovnog pogleda na plemstvo, kao na jasnu i dokazanu klasu čija krv teče iz čistih drevnih predaka.  Uzor je nađen u Lozi Jesejevoj, poreklu najčistije ljudske loze od Adama do Bogorodice, izloženoj u dva jevanđelja, po Mateji i po Luki. Ideal je uvek nedostižan, podobnost je bila moguća, tako da je  loza Cara careva bila tek uzor za ilustraciju porodičnog stabla Nemanjića.

Predstave Loze Nemanjića sreću se od Gračanice, Pećke patrijaršije, Dečana, Mateiča, istočne fasade kule u Studenici, do manastira Orahovica u Slavoniji na slikarstvu iz turskog perioda. Verovatno je bila slikana i u drugim hramovima koji su oštećeni ili nestali kroz povesnicu. Osobenost loze Nemanjića je što se u njenom gornjem, završnom delu ilustruje nebeska investitura, prenos moći i darivanje izabranim insignijama vladarskog značaja – regalijama.

Na Lozama Nemanjića ne prikazuju se žene ako su udate, jer  pripadaju nekoj drugoj porodičnoj geneaologiji. U Peći su prikazane Efimija, moguće inače nepoznata ćerka Stefana Nemanje i Ane-Anastasija, supruga Nemanje. Ana se izvaja po tome što joj je, kao jedinoj udatoj ženi, dato mesto rodonačelnice.

Loze se međusobno razlikuju, i pored velikih ideoloških sličnosti. Pojedini vladari naglašeni su položajem u okviru Loze i insignijama. U Gračanici je naglašena centralna osa figura, nalik Lozi Jesejevoj. Nemanja je prikazan u kraljevskom kostimu, kako se inače predstavlja na još nekim kopozicijama iz epohe, iako nije nosio kraljevsku titulu.  On je jedini predstavljen kako stoji na supedionu crvene boje, postradalog ukrasa. Sa nimbom su u Gračanici prikazani samo arhijereji i Milutin sa Urošem, Prvovenčanim i Nemanjom.

Kako bi se naglasila nasledna linija preko kralja Milutina, a ne Dragutina, pravljena je razlika u predstavama braće. Stefan, kraljev brat, kako ga i natpis u Gračanici obeležava, predstavljen je, kao i druge muške osobe van glavne ose loze, u velmoškom kostimu. Jedini izuzetak je Dragutinova prugasta, žuto – plava haljina. Žute pruge odvojene su od plavih tankim belim linijama. Slične haljine predstavljene su na portretima njegovih sinova Vladislava i Urošica u Arilju. Iako komparativnog materijala iz Vizantije nema, moguće je da izgled donje haljine Dragutina nije plod mašte inače domišljatih slikara gračaničke loze, već da poseduje insigniološku vrednost, uzdignutiju od vlasteoske odeće. Pada u oči da je Dragutin prikazan sa bradom srednje dužine, za razliku od vladara iz centralne ose, kao i arhijereja, čime je takođe umanjen njegov status.

Na vladare se sa neba spušta opredmećen blagoslov Gospoda, kruna, najvidljiviji znak vlasti, kao i vladarski pojas, duga uska zlatotkana traka koja je drapirana oko tela. Sa istovetnim kupolnim krunama prikazani su vladari, a sa otvorenim krunama koje se šire naviše princeze. Ostali znaci dostojanstva pomno su ilustrovani i ponavljaju se na predstavama vladara za koje je naručilac, vladar u vrhu loze, naredio da budu snabdeveni svim insignijama. Preko purpurne haljine vladari nose pojas-loros, u desnicama drže krstoobrazne skiptre, u levim rukama akakije nalik svitku crvene ili bele boje, a na stopama im je crvena ili ljubičasto-bela obuća. Svi detalji, sem akakija, obuća i haljine, koji sadrže značenje purpura, su simbolične carske boje, zlatni i ukrašeni biserima i draguljima. Dok su izabrani preci u carskim insignijama, manje znatni vladari i kneževi se predstavljaju u dvorskoj odeći.

Iako su princeze na lozama slično predstavljene, postoje važne razlike. U Gračanici Brnjača, sestra Milutinova, prikazana je u haljini i plaštu, dok je Carica (Zorica), Milutinova ćerka, prikazana u haljini tipičnoj za vladarke, kako bi ukazala na viši status srpskog dvora u vreme kralja Milutina. Visoka, otvorena kruna, haljina dugih, levkastih rukava odgovaraju kostimu vladarke, dok se u detinjem uzrastu predstavljaju samo sa jednostavnom krunom u vidu obruča i naušnicama.

Princeze kao i pojedini knezovi i kraljevi nose žezla ukrašena simetrično raspoređenim biserima i draguljima pored tela žezla, naročito vrha. Ne čudi što je mašta naroda ovu insigniju pripisala vilama, verovatno doživljavajući svetlucanje dragulja poput materijalizacije magije.

U lozama je prikazan vrh društva, uključujući crkvu, preko likova sv. Simeona i Save. Simeon Nemanja, iz čijih raširenih ruku počinje koren svake loze, prikazan je u velikoshimničkoj monaškoj odori, sem u Gračanici, gde je u vladarskoj odeći.

Ideju o svetorodnosti dinastije, uzdizanje potomaka iz korena Nemanjinog poređenjem sa lozom Jesejevom srećemo u književnosti već kod Prvovenčanog, da bi u službi i pohvali Milutinu, u arengi povelje manastiru Petra Koriškog slika predaka izrastala iz loze podobne granama Jesejeva stabla.

Geneaološki portret Nemanjića, koji je prvenstveno trebalo da svedoči o idealnom poretku stvari, nije bio lišen  suvremene dinastičke propagande. Loza Nemanjića nastaje kao kompozicija kada se dve grane Nemanjića, Milutinova i Dragutinova,  bore za prevlast. Naklonost u izboru je, pak, znatno blaže i poštenije saoštena nego što je to mogao biti slučaj.

Vrednost individualnih portreta umanjena je usled stilizacije neophodne pri izradi velikog broja likova, kao i oštećenja, naročito donjih delova loza. Ipak, u Gračanici se izdvajaju očuvani likovi Save II, Vladislava, Urošica i Vladislava II prema kojima sudimo da su slikari težili da ostvare portrete prema nama nažalost nesačuvanim uzorcima.

U narativnom stilu prve dve decenije 14. veka oseća se težnja da se pored scena uvedu i epizode, prolozi i epilozi. Na takav način detalj je dobijao samosvojno značenje, dok je motiv često postajao tema u okviru glavne teme scene. Uobičajeni motiv uz Silazak Svetoga Duha na apostole jeste predstava cele ekumene, svih naroda sveta, poznat pod nazivom „Pile i glose“, Narodi i jezici (plemena).  Iako se u vidu skraćenice od svega nekoliko figura, kojima je često car na čelu, kao predvodnik naroda, ovaj motiv pojavljuje i u ranijim hramovima, u Gračanici nema tipične slikarske stilizacije, jasno se raspoznaju predstave Arabljana i Mavara odevenih u haljine koje su jedna vrsta kaftana, kosih preklopa i visećih rukava, kape su oblika turbana ili smotanih marama, čalmi.

Koliko god se pisalo o slikarstvu Gračanice lako je pronaći neproučene  teme u slikarskom ansamblu. Briljiranje stila blesne u detalju, na predstavi Vođenja Hrista na krst kao samostalna tema se izdvaja figura vojnika u pokretu iza koga je beli okrugli štit koji ga sasvim izdvaja. Svaki detalj scena je bivao pažljivo promišljen. Na sceni Sahrane Stefana Prvomučenika iz Kalendara, predstava Carigrada, iako ne prava veduta, ima osobenosti viđenog u skici datog zdanja Svete Sofije i konjaničke statue Justinijana.

Zadatak da se sve „popiše“ u  Gračanici nije bio jednostavan usled neviđene visine unutrašnje školjke zgrade. U težnji da se predstavi kvantitet hrišćanske misli brojnim figurama svetitelja, kompletnim hrišćanskim kalendarom slikari su uspevali da izbegnu monotoniju.

Prvi slikar izveo je Pantokratora, jevanđeliste na pandantifima, neke od proroka, scene iz đakonikona, neke Velike praznike, muke i posmrtna javljanja. Pripisuje mu se siguran crtež, dorečenost i sigurnost, a ustanovljavaju koreni od  Bogorodice Perivlepte po reljefnom, segmentno izdeljenom modelovanju ikarnata, vidljivog u višim zonama, kao i u detaljima poput tačkastih senki i čupavih obrva, naprimer na liku jevanđeliste Marka.

Drugi slikar upotrebljava hladniji kolorit, siguran klasicistički crtež. Preko maslinaste osnove izvodi lazurnu belu i poneki potez ružičaste, čime ostvaruje mirne likove. Figure su mu izduženije, crtež akademizovan. Njegova je majestetična predstava Jovana Preteče u protezisu, severnom paraklisu pored oltara,  u oltaru scene Premudrost sazida sebi hram, Skinija zaveta, on slika i ktitorsku kompoziciju i Lozu Nemanjića. Rad mu se najbolje ocenjuje prema detaljima poput  personifikacija mora sa Strašnog suda.

Treći slikar je vesnik novog u slikarstvu srednjovekovne Srbije po naglašenoj upotrebi svetlo tamnih odnosa pri modelaciji lica, čime postiže istaknutu reljefnost. Uvodi u sliku dekorativnost, naprimer u obradi kose. Jedno od njegovih dela su i  Blagovesti u južnom paraklisu.

Gračanica je i u potonjim vekovima negovana. U spoljnoj priprati Gračanice nalazi se scena Uspenja novobrdskog mitropolita Dionisija. Na sceni, koja za temu ima opelo, prikazani su akteri obnove Pećke patrijaršije kao i same Gračanice, patrijarh Makarije hercegovački mitropolit Antonije. Na odru je telo mitropolita Dionisija, okruženo arhijerejima i sveštenstvom, sve zajedno 55 ljudi. Posebno je izdvojen patrijarh Makarije drugačijom pozadinom i pratećim natpisom.  Iznad je anđeo koji uzdiže dušu mitropolita u obliku povijenog novorođenčeta na nebo. Jedan od monaha drži otvoreni psaltir sa ispisanim 118 psalmom Davidovim koji se čita na opelu. Uloga Dionisijeva u ktitorstvu fresaka iz 1570. godine naglašena je ne samo slikom opela, već i mestom i natpisom koje mu je dato u povorci pred Hristom iz Deizisa.

Gračanička riznica je u više navrata obnavljana. Danas se u njoj nalaze samo ostaci brojnih darova iz različitih perioda. Biblioteka je više puta ponovo sabirana, prvi put 1383. kada je zapaljen pirg. Od brojnih ikona najranije potiču iz vremena mitropolita Nikanora iz prve polovine 16. veka, kome se pripisuje prva obnova priprate i nabavka novih knjiga. Nikanor je naručio dve prestone ikone, Hrista sa apostolima i Bogorodicu sa prorocima i prefiguracijama. Podno Hrista je sam Nikanor kome se daruju znaci episkopskog dostojanstva. Ove prestone ikone, poput carskih dveri koje je naručio mitropolit Dionisije i žitijna ikone sv. Fevronije koju je naručio mitropolit novobrdski (gračanički) Viktor krajem 16. ili početkom 17. veka svedoče o naporima da Gračanica bude dostojno opremljena umetničkim predmetima.

dr Bojan Popović